“To nije jednostavno usvajanje znanja, nego promjena u biću.” J.M.W.Turner

Ono što najviše poštujem unutar sumi-e slikarstva je njegova priroda kontrasta, opozicije, vizualno-morfološke tenzije koja teče tijekom njegove primjene. Lako je uočiti vezu, nerazdruživu vezu, prema univerzalnom i osnovnom simbolizmu, najbolje izraženom u čuvenom Yin-Yang simbolu i njegovim varijantama iz drugih kultura: Davidove zvijezde Židova, sumerskog istokračnog križa i drugima. Ako razmišljamo na taj način, svaki sumi-e slikar je neka vrsta svećenika, maga.

Oni su šamani-umjetnici koji konstantno teže gledati prema nacrtu kreacije dalje od vizualne gužve i buke suvišnih detalja, oni su oni koji su na putu istraživanja i komunikacije s primarnom igrom suprotnih vrijednosti tijekom kompozicije i kontrukcije čvrste slikovne strukture. Oni slikaju s obje razine; jedne – osobne i intimne i druge – univerzalne, koja proizlazi iz živototvorne napetosti.

Svaki crtež tušem, svaka sumi-e slika, jest jedinstveno križanje suprotnosti, suprotnosti smjerova, suprotnosti namjera. Oni su trajni podsjetnik dvostrukosti kreacije i točnosti one jednadžbe gdje je dva jednako jedan.

I još jedna stvar.

Slikarstvo tušem kao drevna i izvorna istočnoazijska slikovna forma, obično pridružena Zen tradiciji, starija više od dva tisućljeća i koja je nastala u povijesnom dobu “zaraćenih država” (Kine), jedna je od “glavnih” slikovnih formi svijeta i nalazi se u kraljevstvu mentalnih koncepata pojednostavljenja, apstrakcije i pročišćenja. Korespondira s kreativnim umom slikara-muralista europskog gornjeg paleolitika Altamire, Escourala, Niauxa, Cougnaca i Lascauxa, umom koji žudi izraziti sve i bilo što sa svega nekoliko crta, mrlja i tonova. Ovdje sa zemljanim pigmentom pomiješanim sa životinjskom masti ili krvi nanešenima na zid pećine, tamo s otopinom borove čađe nanesenim na rižin/dudov/bambusov papir.

Studij slikarstva tušem za mene je počeo u kasnim 1980-tima s bivšim učenikom Prof. Jozefa Mehoffera (1869-1946) – slavnog poljskog slikara i člana pokreta “Mlada Poljska”, mojim djedom i poznatim hrvatsko-jugoslavenskim akvarelistom i crtačem prof. Prof. Alfredom Krupom (Alfred Joseph Krūppa, 1915-1989, rođen u Mikolowu, Poljska; umro u Karlovcu, Hrvatska).

Na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, studirao sam kod prof. Josipa Biffela, Nikole Koydla, Vasilija Jordana and Zlatka Kauzlarića, i diplomirao sam 1995. godine s izložbom plenerističkih akvarela. Na prijelazu 1998/1999 studirao sam kod prof. Akire Itoha na Istraživačkom institutu za likovne umjetnosti Sveučilišta Tokyo Gakugei, kao prvi hrvatski slikar stipendista japanske vlade. Moj pedagoški rad je otpočeo 1993. godine, a od 2004. godine predajem likovnu grupu predmeta u smjeru grafički dizajn na Srednjoj školi Duga Resa.

2013. će biti 20 godina od kada sam primio svoj prvi svitak rižinog papira i štapić tuša od moje profesorice Zlate Meštrović na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Jedan od mojih glavnih ciljeva u mojoj vlastitoj umjetničkoj ekspresiji tušem je izbjeći ambis “dopadljivosti”, “ukusnosti”, “lijepoga” i bilo kojeg duboko ukorijenjog formalizma (osobito u stereotipnim motivima/kompoziciji i površnoj “spiritualnosti”). Istovremeno, želim postići direktnu, spontanu, sirovu ekspresiju s težištem na osobnom i autentičnom umjetničkom rukopisu. Neki ljudi su fokusirani, ili čak opsjednuti, “ljepotom” linije i njezinom gracioznošću. I to je legitimna intencija i neophodna u kaligrafskom pisanju, ali to nije moj put. “Na kraju dana”, ja ću stvoriti moj vlastiti oblik, moju vlastitu crtačku teksturu i moju vlastitu morfologiju linije. Ja se ne brinem ukoliko je ona “ružna”, što je gotovo uvijek subjektivan opis, ili “nesavršena”, ili ukoliko ju ne održavam u skladu s tradicionalnim pogledom i razmatranjima “zanata”. Ona mora biti izvorna, direktna materijalizacija i “otisak stope” tijeka mojeg uma i njegove strukture, kao i mojih osjećaja koji prate taj tijek. I kada se takav događaj “desi”, on po svojoj prirodi sadrži “jasnoću” i umjetničku iskrenost. Ovim pristupom vjerujem da ću stvoriti izvornu umjetnost, izvornu u samom korijenu, moju vlastitu umjetničku gramatiku.

Gore navedeno jedan je od glavnih razloga zašto prvenstveno koristim tuš i akvarel. Oni mi ne dopuštaju popravke i “naknadnu misao”. Na mojim predavanjima uvijek sugeriram svojim učenicima, kako bi izbjegli “piskaranje” i “muljanje”, da prije nego što se upuste u rad tušem steknu značajno crtačko iskustvo prvo u suhim tehnikama poput olovke, krede, ugljena i pastela te da ovladaju perspektivom, kompozicijom, proporcijom i svim drugim osnovnim elementima u radu pred živim modelom/motivom. Moj rad otkriva mene, tko sam ja bez maske, neverbalna komunikacija, raj za istrenirano oko psihologa.

U akvarelima se uvijek trudim biti transparentan, fluidan, nešto utisnuto u mene obiteljskom tradicijom. Akvarel je poetičan, krajnje profinjen i svjež po svojoj prirodi. To je ono što tražim u ovom osobitom i posebnom mediju. Ali, kad su u pitanju moji tuševi, ne razrjeđujem punu crnu vodom iz razloga što voda znači sjene, znači dodatne mogućnosti. Ja tu ne želim opcije. Želim stvoriti legitimnu osobnu sirovu ekspresiju u situaciji minimalnih tehničkih mogućnosti. Postignuće u uvjetima objektivnih poteškoća/ograničenja sadrži dodatnu vrijednost.

Ovo nije neki novi pristup i sigurno ne moja izmišljotina. Prije puno vremena takav način rada je nazvan Hakubyou 白描 ili Hakuga 白画 ili “bijelo crtanje”. Kao dovršeni (samostalni) rad, hakubyou odbacuje boju, vjerujući da ona ograničava slobodu linije kista.

Motivi. Ja obožavam prirodu. Stoga, općenito krajolici i posebno drveće i rijeke su najčešće odabirani elementi mojih kompozicija. Ali, što je samo po sebi vidljivo, ti pejzaži ne podržavaju/oponašaju morfologiju kineskog ili japanskog krajolika, često imitiranima kod zapadnjačkih slikara tušem. S obzirom na to da sam rođen u Europi, po definiciji sam zapadnjak. Drugačije energije su utisnute u moje gene. Bilo koje kopiranje jednom originalnih umjetničkih formi stvorenih od strane slavnih istočno azijskih slikara-legendi nije opcija za mene (osim u svrhu učenja/studiranja). Smatrao bih sebe lašcem da radim na drugačiji način.

Nekoliko mjeseci studija kao poslijediplomski student-istraživač na Sveučilištu Tokyo Gakugei (東京学芸大学) ili Gakudai (学大) 1998. i 1999. godine, posebno putovanje u Hakone nacionalni park (Fuji-Hakone-Izu Kokuritsu Kōen) u blizini planine Fuji-San na starom putu iz Tokya u Kyoto (uključujući posjet jezeru Ashinoko, sumpornim izvorima, Hakone Shinto hramu/Hakone Jinja itd.), pokazalo mi je kontrast između krajolika Japana i onoga gdje ja živim, u središnjoj Hrvatskoj, uključujući poseban “okus” i “miris” prostora i mjesta. Točno je da još uvijek u svome srcu i umu to iskustvo čuvam kao svojevrsno “blago”. I ne samo to; bilo je to iskustvo koje može biti opisano kao “trajno transformirajuće”. Moj rad se izmijenio zauvijek, ali ja još uvijek ostajem europski umjetnik.

U odabiru materijala, potpuno sam neortodoksan. Radim sa svime i u svemu što je u mojem dosegu; sve vrste tuševih štapića ili već pripremljenih tekućih tuševa, rižin-dudov papir, pamučni papir, bambusov papir, papir za akvarel od krpa, karton, među ostalim. S vremena na vrijeme radim tušem, crtam čak i na platnu pripremljenim za uljeno slikarstvo u kombinaciji s drugim medijima (kombinirana tehnika). Tradicionalnim kistovima načinjenim od dlake crnog medvjeda, vuka/lasice, konja i plave sibirske vjeverice, kao i onima izrađenim od repa mladog pijevca (ili jednostavno “peruške/krila” za čiščenje pepela), dodajem drvene štapiće, bambusova pera, plastična pera iz poklopca bočice tuša i drugo.

S našim povijesnim/umjetničkim i društvenim iskustvom, po mojem skromnom mišljenju, sve je prikladno za izričaj kreativnog genija suvremenog umjetnika.

Kako bi saznali više o autoru prof. Alfredu F. Krupi (Krūppa) , molimo vas da posjetite njegovu web stranicu.